Piše
Ivan Ročić /29.10.2015./
Fotografije:
Nada Ročić, Adela Špoljarec, Zdenka Ladišić i Snježana Živčić
Uvod
Uvod
U nedjelju 25.10.2015. Podružnica SUHa Studentski grad organizirala je izlet u dvorac Veliki Tabor /Hrvatsko zagorje – Desinić/. Izletu se pridružilo i 19 članova Podružnice Podsljeme.
Prva destinacija bila nam je Klet Grešna gorica smještenu na istoimenom brijegu nasuprot Dvorca Veliki Tabor. Ovaj živopisni brijeg dobio je ime prema priči o tragičnoj i zabranjenoj ljubavi plemića Fridrika Celjskog i lijepe pučanke Veronike Desinićke. Posjeta OPG imanju Klet Grešna gorica bio je pravo iznenađenje za sve nas. Prekrasan šumovit brijeg prepun zanimljivih pojedinosti: mnoštvo velikih panoa, maketa kućica, crkvica i dvorac. Razni zabavni eksponati i domaće životinje, mnoštvo sadržaja za razonodu za velike i male zaokupilo je sve nas.
U to vrijeme u Desiničkom kraju održavala se manifestacija „Dani jabuka“ .
Od domaćina u dvorcu bili smo počašćeni pečenim kestenima, kolačima i pićem dobrodošlice.
Nakon obilaska dvorca otišli smo na ručak u Desinić – restoran „Grof Ratkaj“ gdje smo uz dobro jelo i piće uživali uz glazbu uživo, u šalama, plesu i pjesmi.
Legenda o Veroniki
Desinićkoj /priča
preuzeta sa web stranice Dvorca Veliki Tabor/
Prema
legendi, nekada davno ovim prostorima vladao je moćni ban grof Herman II.
Celjski. Njegov mladi sin Fridrik, jašući očevim posjedima zagledao se u nježnu
zlatokosu ljepoticu Veroniku. Između Veronike i Fridrika buknula je uzajamna
ljubav koja nije bila po volji starom Hermanu. Unatoč njegovom protivljenju,
Fridrik i Veronika pobjegli su u grad Fridrihštajn gdje su se potajno vjenčali.
Stari grof Herman ubrzo je doznao za njihovo vjenčanje te je poslao vojsku s
nalogom da uhvate ljubavnike. Fridrik je uspio spasiti Veroniku iz grada, te je
ona pobjegla preko Gorskoga kotara i Kalnika do seoca Sveta Margita. Fridrika
su očevi vojnici uhvatili i zatvorili u Celjsku kulu, usku i visoku oko 23 m.
Tu je bio zatvoren preko četiri godine. Od tada se ta kula zove Fridrikova
kula. Veroniku su Hermanovi vojnici zatvorili u Velikom Taboru. Herman je
nesretnu Veroniku optužio da je copernica koja je zavela njegova sina.
Organizirano je suđenje koje je trajalo puna dva dana. U predvečerje drugog
dana suci su izjavili: Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve
krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu
Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli
zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao,
presvijetli bane završen. Unatoč presudi, čim su suci krenuli prema
izlazu, grof Herman izdao je nalog kaštelanu da ubiju Veroniku. U dvorištu
Velikog Tabora postavili su drvenu posudu punu vode i u njoj utopili Veroniku.
Njeno mrtvo tijelo uzidali su u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u
dvorac. Ipak, čak se i danas, osobito u dugim zimskim noćima, u Velikom Taboru
uz zavijanje vjetra čuje jecanje nesretne Veronike
Dvorac Veliki Tabor –
povijest /djelomično
preuzeto sa web stranica Velikog Tabora/
Ovaj
spomenik kulture najviše je nulte kategorije jedan je od najprepoznatljivijih
identiteta Hrvatskog zagorja.
Jedni zastupaju mišljenje da je najstariji dio Velikog Tabora sagrađen sredinom 15. stoljeća dok drugi smatraju da se s izgradnjom najstarijeg dijela započelo tek nakon 1502. godine. Upravo provedena konzervatorska istraživanja, komparativna arhitektonska analiza te analiza otkrivenih arheoloških nalaza govore u prilog ranijeg datiranja najstarijeg dijela Velikog Tabora (sredina 15. stoljeća).
Gradom je najduže gospodarila obitelj Rattkay (1502.—1793.). Dolaskom u Hrvatsko zagorje proširili su svoje posjede i povećali bogatstvo. Bili su uključeni u brojna društvena, politička i kulturna zbivanja a mnogi od njih su tijekom 16. i 17. st. sudjelovali u borbama protiv Osmanlija i gradili svoje karijere kao zapovjednici u Vojnoj krajini. Rattkayi su 1559. godine stekli status baruna i postali jedni od najmoćnijih plemića u Hrvatskoj. Nakon što Josip Ivan Rattkay 1793. godine umire bez muškog nasljednika Veliki Tabor dolazi pod upravu Ugarske komore. Tijekom 19. stoljeća izmjenjuju se vlasnici i grad postupno propada. Za vrijeme Prvog svjetskog rata grad je služio kao zatvor. Godine 1919. dvorac na licitaciji kupuje slikar Oton Iveković. No zbog financijskih teškoća Iveković je 1938. godine prisiljen grad prodati Banskoj upravi koja ga dodjeljuje časnim sestrama Družbe Kćeri milosrđa. U studenom 1945. godine grad postaje narodnom imovinom i godinama se neprimjereno. U pedesetogodišnjem periodu od 1945.—1995. povremeno su izvođeni najhitniji radovi na saniranju najugroženijih dijelova Velikog Tabora, financirani od tadašnjeg republičkog ministarstva kulture. I dan danas se izvode dodatni radovi na uređenju dvorca.
Jedni zastupaju mišljenje da je najstariji dio Velikog Tabora sagrađen sredinom 15. stoljeća dok drugi smatraju da se s izgradnjom najstarijeg dijela započelo tek nakon 1502. godine. Upravo provedena konzervatorska istraživanja, komparativna arhitektonska analiza te analiza otkrivenih arheoloških nalaza govore u prilog ranijeg datiranja najstarijeg dijela Velikog Tabora (sredina 15. stoljeća).
Gradom je najduže gospodarila obitelj Rattkay (1502.—1793.). Dolaskom u Hrvatsko zagorje proširili su svoje posjede i povećali bogatstvo. Bili su uključeni u brojna društvena, politička i kulturna zbivanja a mnogi od njih su tijekom 16. i 17. st. sudjelovali u borbama protiv Osmanlija i gradili svoje karijere kao zapovjednici u Vojnoj krajini. Rattkayi su 1559. godine stekli status baruna i postali jedni od najmoćnijih plemića u Hrvatskoj. Nakon što Josip Ivan Rattkay 1793. godine umire bez muškog nasljednika Veliki Tabor dolazi pod upravu Ugarske komore. Tijekom 19. stoljeća izmjenjuju se vlasnici i grad postupno propada. Za vrijeme Prvog svjetskog rata grad je služio kao zatvor. Godine 1919. dvorac na licitaciji kupuje slikar Oton Iveković. No zbog financijskih teškoća Iveković je 1938. godine prisiljen grad prodati Banskoj upravi koja ga dodjeljuje časnim sestrama Družbe Kćeri milosrđa. U studenom 1945. godine grad postaje narodnom imovinom i godinama se neprimjereno. U pedesetogodišnjem periodu od 1945.—1995. povremeno su izvođeni najhitniji radovi na saniranju najugroženijih dijelova Velikog Tabora, financirani od tadašnjeg republičkog ministarstva kulture. I dan danas se izvode dodatni radovi na uređenju dvorca.
Fotografije: Nada Ročić, Adela
Špoljarec, Zdenka Ladišić i Snježana Živčić
Za
povećanje slike kliknite na nju!Grešna gorica
Dvorac Veliki Tabor
Zabava
